Hrvatska enciklopedija mrtvih

Kopaju se prašnjavi arhivi i ograđuju policijskim trakama šume i ledine, spuštaju se speleolozi u jame, udaraju lopate o suhu zemlju, cvile gusjenice bagera, zuje kamere dok forenzičari u bijelim odijelima razvrstavaju na šatorskim krilima goveđe i ljudske potkoljenice: nije toliko Hrvatske prekopano u svih hiljadu i pol godina hrvatske poljoprivrede i ratarstva.

Očekivalo bi se stoga da su do danas konačno i jednom zasvagda utvrđene sve ratne i poratne žrtve do posljednje: Nijemci su, recimo, svih svojih sedam milijuna ubijenih vojnika i civila pedantno izbrojali već do Statističkog godišnjaka SR Njemačke za 1960., dakle samo petnaest godina poslije rata. Mi, međutim, ni trideset pet godina kasnije još niti približno ne znamo ni koliko je naših i njihovih pobijeno u Drugom svjetskom ratu, ni koliko su nakon rata njihovi pobili naših. Valjalo je stoga nešto poduzeti, i to brzo, jer evo već i Treći svjetski rat pred vratima, a mi ni žrtve Drugog još nismo pobrojali.

I što su onda napravili Hrvati, shvativši da će ovim tempom žrtve rata i poraća izbrojati najranije nikada? Pokrenuli, jasno, projekt popisa svih hrvatskih žrtava dvadesetog stoljeća svuda ikad i uopće!

Najozbiljnije, da im nijedan facijalni mišić zaigrao nije, Andrej Plenković i njegova Vlada u suradnji s Institutom za povijest pompozno su predstavili znanstveni projekt "Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća", s ciljem izrade sveobuhvatne digitalne baze podataka s imenima svih žrtava palih u Hrvatskoj u prošlom stoljeću, svojevrsne Hrvatske enciklopedije mrtvih.

"Većina drugih projekata obično obrađuje žrtve jednog ili dva režima istodobno, jednog rata ili nekog kraćeg razdoblja, dok je u našem slučaju u fokusu čitavo dvadeseto stoljeće i svi ratovi i režimi koji su ostavili traga u Hrvatskoj", ponosno u Institutu tumače kako će njihov žrtvopis biti prvi takav u Europi, pojašnjavajući kako će "u fokusu biti utvrđivanje identiteta žrtava, okolnosti njihova stradanja, kao i analiza šireg društvenog i političkog konteksta nasilja i represije."

Analiza šireg društvenog i političkog konteksta? O, da. "Ratovi, revolucije, političke promjene i ideološke borbe ostavile su dubok trag na hrvatskom društvu, a istraživanja o žrtvama tih sukoba često su podložna političkim interpretacijama i ideološkim podjelama", objasnili su iz Instituta i Vlade. "Projekt planira dati doprinos boljem razumijevanju složenih političkih procesa i unaprjeđenju društvenog suočavanja s nasljeđem dvadesetog stoljeća."

Hrvatsko dvadeseto stoljeće, naime, prilično je komplicirano. Ne kažem, svačije je komplicirano, ali malo ih je poput hrvatskog, podložnog raznim onim, kako se zovu, "političkim interpretacijama i ideološkim podjelama". Kako to izgleda u praksi? Odnosno - preciznije - kako će to izgledati u praksi?

Političko hrvatsko dvadeseto stoljeće započelo je, recimo, narodnim pokretom u proljeće 1903. "Bilo je to godine devetsto i treće", pjevat će kasnije Hrvati, "kad su našu Hrvatsku stigle nesreće". Dalje znate i sami: "mađarske zastave dig'o Hedervari, silom hoće Hrvatsku da nam pomađari", pa je tako 11. travnja grupa Zaprešićana, saznavši kako je nadglednik pruge povodom državnog praznika na kolodvorsku zgradu podigao mađarsku zastavu, smjesta otišla tamo, gdje je jedan od njih skinuo mrsku zastavu, drugi je polio petrolejom, a treći zapalio, nakon čega je mađarska patrola otvorila vatru i ubila Ivana Pasarića iz Šibica - prvu žrtvu Hrvatskog narodnog pokreta 1903. i prvu identificiranu, kako ono, "žrtvu ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća".

Odlično, rekli su u hrvatskoj Vladi i Institutu za povijest, imamo prvog, utvrđen identitet, okolnosti stradanja i širi društveno-politički kontekst. Idemo dalje.

Sljedeće dvije žrtve narodnog pokreta pale su četiri mjeseca kasnije, kolovoza 1903., kada su za rođendan cara Franje Josipa u hrvatskim gradovima ponovo izvješene mađarske zastave, a u krvavim neredima sukobu u Konjšćini ubijena dvojica hrvatskih ustanika. "Okolnosti njihova stradanja"? Može, da vidimo: nesretni domoljubi pali su kad su mađarski oružnici zapucali na razjarenu masu koja je krenula demolirati i zapaliti dućan jednog - židovskog trgovca.

Ups.

"Analiza šireg društvenog i političkog konteksta nasilja"? Može i to, ali je komplicirano: protumađarski Hrvatski narodni pokret 1903. u banskoj je Hrvatskoj, naime, bio obilježen i brojnim napadima na Židove i njihovu imovinu. Rekao sam vam, "hrvatska povijest dvadesetog stoljeća" dosta je komplicirana: nismo došli ni do druge "žrtve ratova i državnog/političkog nasilja", a već pizdarija.

I tako, da skratim, cijeli vijek, sve do kraja.

Kad tako jednog dana u dalekoj budućnosti, od Prvog svjetskog rata, Prosinačkih žrtava i Karađorđevićeve diktature preko Drugog svjetskog rata, Sutjeske, Jasenovca, Bleiburga i Udbinih likvidacija do Bljeska i Oluje - sve lomeći glavu kako hrvatskog policajca, Srbina Gorana Alavanju, upisati četiri mjeseca prije Josipa Jovića kao službeno prve žrtve Domovinskog rata - vrijedni Plenkovićevi mrtvozornici konačno dođu do kraja "hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća", naći će u arhivima kako su u ljeto 1999. trojica iz crnog BMW-a njemačkih registarskih oznaka rafalom iz automatskog oružja u zagrebačkim Donjim Sveticama likvidirali posljednju "žrtvu ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća" - bankara Ibrahima Dedića.

Mafijaški obračun kao državno/političko nasilje?! Kažem vam da je komplicirano. Ni Dedićeve ubojice ni njihov motiv nikad, naime, nisu otkriveni, a obje verzije što su ostale u optjecaju vrlo su, hm, državno/političke: po jednoj, naime, ubijen je zbog nesređenih računa nakon velike državno-mafijaške operacije transporta bezvrijednih jugoslavenskih dinara u BiH i zamjene za njemačke marke, a po drugoj su ga pripadnici Tutine Kažnjeničke bojne likvidirali kao - muslimana.

Nakon čega će se u Institutu za povijest spasonosno dosjetiti kako hrvatsko dvadeseto stoljeće, kao uostalom nijedno i ničije, ne završava zapravo 1999., već 2000., matematički posljednje godine vijeka.

Odlično, reći će u hrvatskoj Vladi i Institutu za povijest, idemo onda dalje.

Jeste li sigurni?, upitat će ih komplicirana hrvatska povijest, jer ako stoljeće završava 2000. godine, onda je posljednja "žrtva ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća", sedam puta sam provjerio, bio hrvatski branitelj i časnik Hrvatske vojske - Milan Levar.

"Okolnosti njegova stradanja, analiza šireg društvenog i političkog konteksta"? Može, kako ne bi moglo: Milan Levar, branitelj Gospića koji je u jesen 1991. odbio zapovijed da izvlači Srbe iz skloništa i strijelja ih po kratkom postupku, pa kasnije pred haškim istražiteljima razotkrio zločine vlastitih suboraca u Domovinskom ratu, ubijen je eksplozivnom napravom podmetnutom u njegovom automobilu 28. kolovoza 2000. godine.

Ni njegov ubojica, naravno, nikad nije pronađen: to ćemo valjda saznati kad hrvatska Vlada u suradnji s Institutom za povijest pokrene znanstveni projekt s ciljem izrade digitalne baze podataka s popisom svih državno/političkih ubojica u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća.

Toliko, eto, o "društvenom suočavanju s nasljeđem dvadesetog stoljeća": kažem vam, svako je i svačije komplicirano, ali malo ih je poput hrvatskog dvadesetog stoljeća, podatnog i podložnog svakojakim onim, kako se zovu, "političkim interpretacijama i ideološkim podjelama".

Sveobuhvatni popis svih "žrtava ratova i državnog/političkog nasilja", s "okolnostima njihova stradanja i analizom šireg društvenog i političkog konteksta"?

Sretno s tim.